TEKST NIVES BOŠNJAK

Bila je to jedna od onih gorko studenih siječanjskih večeri. Zrakom se valjao gusti dim koji je danonoćno sukljao iz gradskih dimnjaka. Magla ga je držala čvrsto u svom stisku već tjedan dana i nije bilo naznaka da će se to uskoro promijeniti. Pariz je do tada već bio osvojen, ali mi u Kraljevini Jugoslaviji još si nismo dali misliti o tome hoće li se rat ove godine preliti i na nas, ušutkati nas, iz zagrljaja nam istrgnuti prijatelje, razoriti nam domove. Temperatura je te večeri pala na -15 Celzijevih stupnjeva, ali rođak Petar i ja ipak smo obuli plesne cipele i odvukli se do Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj.

Već su mi tada govorili da bi me na ples trebao voditi kakav mladić, po mogućnosti iz dobrostojeće familije, a ne 17-godišnji bratić kojem bih skoro mogla biti i mama. Nije im se svidjelo što mi je kosa raspuštena u stilu Veronice Lake niti što u zatvorenom prostoru skidam šešir što je pravilo bontona koje pripada samo muškarcima. Žene imaju zadržati svoje tokice čvrsto na mjestu dok se graciozno kreću plesnim podijem. Ja sam, međutim, u Glazbeni zavod dolazila zbog jazza i nije mi trebao muškarac koji će mi od glazbe odvući pažnju niti šešir koji će spasti kad me ponese ritam.

A te večeri ritam nas je prožeo do kostiju. Prepuni Zavod je vrvio od mladosti, a na bini su prašili Devilsi. Bila je to skupina Marjana Marjanovića zvanog Moša, velike face zagrebačkog jazza u tom trenutku. Moša je bio ključna figura na sceni. Uz Devilse je osnovao i skupinu Gong jazz, utemeljio prvi jazz klub u kojem su se održavale slušaonice i manji koncerti i pokrenuo prvi jazz časopis na ovim prostorima. Svirali su sjajno i već su mi se đonovi cipela bili blago užarili kad je Moša izveo tuš. – Kaj nas gnjaviju? – procijedio je Pero. – Nek’ nam i dalje sviraju za ples, zato smo i došli. 

Progurali smo se kroz gomilu ne bismo li bolje vidjeli pozornicu na koju je svaki čas trebao stići gost iznenađenja kojeg je Moša tako teatralno najavio. A onda je na nju izašla jedna ženska figura i stala pred mikrofon. Mnogi su je očito već poznavali jer su se odjednom prostorijom razlili glasan pljesak i poneki povik. – Ah, to je Nina! E, to je nešto drugo. Idemo bliže – u sekundi promijenjena raspoloženja, Pero me uhvatio za ruku i odveo prema svjetlima pozornice s koje su se zaorili taktovi pjesme The Boston Tea Party prije no što sam ga uopće stigla pitati tko je ona i otkad žene u Zagrebu pjevaju jazz.

Nije to bilo tako jako čudno. Zagorka je do tada već odavno bila ostavila muške pseudonime i izdavala i uređivala časopise za žene. A Ivana Brlić-Mažuranić je četiri godine prije te večeri već bila postala prva redovita ženska članica JAZU-a. Među skladateljima toga doba isticala se samo jedna žena, Blanka Chudoba, koja je skladala i pisala i prevodila pjesme. Pjevačica je bilo nešto više, činile su otprilike trećinu u odnosu na dvije trećine muškaraca. Ali u jazzu ih još nisam zamijetila.

Tim više su me opčinile njezine guste crne obrve, jednostavna oprava i prodoran glas. Bila je to Nina Selak, Zagrepčanka koja je godinama kasnije okrunjena titulom prve hrvatske jazz pjevačice. Nakon nastupa od kojeg mi je prsni koš titrao kao da se u njega usadio vibrafon, Nina se povukla iza pozornice i ostavila Devilse da sami nastave prašiti. A ja sam odjurila u njezinom smjeru ostavljajući Peru u rukama grupe mladih žena koje su ionako čitavu večer promatrale njegove glatke plesne pokrete.

Kad sam se približila zakulisju, shvatila sam da Nina nije sama. Do njezinih je odaja prije mene stigao novinar. Naslonila sam se na blago odškrinuta vrata i slušala. 

– Nina, znaj da s tobom govorim službeno. Načinit ćemo naime jedan intervju. – rekao je novinar.

– Joj, radije nemoj. Još je prerano da me se meće u novine, – odgovorila je gizdavo i primaknula se k zrcalu u kojem sam joj sada jasno mogla vidjeti odraz.

Novinar je bio uporan. Naumio je saznati baš sve o njoj i njezinom altu, revno zapisujući svaku njezinu riječ. A nije ih bilo mnogo. Otkrila mu je tek da je pjevati počela četiri godine ranije s Devils Triom u kojem je bila s Ružom i Darom Šimunić. Njih su tri činile prvi ženski jazz sastav na ovim prostorima i kao takve utrle puteve toj vrsti modernog pjevanja. Priznala je i da su se kao sastav razišle i da ona nikad više ne bi pjevala s nekim drugim jazz sastavom osim s originalnim Devilsima. Ali ovaj je nastavio rovati dalje pokušavajući je nagovoriti da otkrije planove koje je očito još htjela zadržati u tajnosti.

– Nemoj me toliko pitati – odbrusila mu je. – Ne mogu ti još ništa reći, ali ako i bude nešto, čitat ćeš u Ritmu.

U Ritmu? Što je sad to?, misao je koja mi se odvrtjela u glavi dok je novinar istovremeno izgovarao identično pitanje.

– To je naš novi glazbeni list, mjesečnik, koji će obrađivati sva muzička pitanja, a posebno pitanja moderne jazz glazbe – objasnila mu je pa ga je stala zadirkivati dajući mu neozbiljne odgovore i ismijavajući nečitak rukopis koji je spazila u njegovom bloku. Ispustila sam glasan hihot kad me u to odgurne velika muška ruka i skupina muškaraca uleti u garderobu. Bili su to Devilsi. Završili su s nastupom i pridružili se svojoj zvijezdi na kratkom odmoru prije završne svirke. Buljila sam opčinjena tim prizorom kad me u realnost vratila Perina hladna ruka. 

– Gdje si ti nestala? Idemo kući.