Podizanje perja
TEKST NIVES BOŠNJAK
Teško sam kao mlad čovjek prihvaćao to vrijeme rigidnog komunizma koji je nastao u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Tadašnji jugoslavenski političari preuzeli su od ondašnjeg Sovjetskog Saveza ideologiju tzv. socijalističkog realizma. Naravno da je za svako umjetničko stvaranje potrebna apsolutna sloboda, a baš ta "nova" ideologija brutalno je u svim državama istočnoga bloka uništavala slobodu. A sloboda je bitna za razvoj čovjeka, društva, razvoj umjetnosti uopće, pa tako i glazbe. Recimo, mi kompozitori bili smo izolirani od Zapadnoga svijeta, nismo znali što se tamo događa.
Moja odluka da organiziram veliki internacionalni muzički festival nastala je iz straha da će hrvatska glazba strašno zaostajati za svjetskom. A to nije zaslužila s obzirom na to da su Hrvati izvanredno darovit narod za glazbu.
Do tad sam već bio završio studij kompozicije kod Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i usavršavao se diljem svijeta. U Parizu, Freiburgu, Münchenu. Naslušao sam se svega pa sam i mogao donijeti jedan takav zaključak. Ideja je bila da našu publiku i naše kompozitore upoznam s tijekovima te nove glazbe. Ali i da Hrvatskoj i Zagrebu pomognem da ostvare prodor na Zapad, da se o njima čuje, piše.
Bila je 1959. kad sam aktivno počeo raditi na toj ideji. Kad iz današnje perspektive gledam na te događaje i akcije, onda sam pomalo ponosan na sebe. Bio sam, kako su rekli moji kolege, preteča razbijanja okova komunističkog režima i pripremao daleke vizije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. I nije mi bilo lako.
Otišao sam te godine prije svega gradonačelniku Većeslavu Holjevcu i izložio mu svoje namjere. Dok sam ja govorio i pokušavao mu objasniti kako će to afirmirati Zagreb kao kulturni centar Jugoslavije i, kako sam to volio reći, podići perje u cijeloj zemlji, on je samo hladno pisao, nije me uopće slušao. Ja sam govorio, trudio se, a onda sam uvrijeđeno povikao da ću festival organizirati u Beogradu. Na to je Holjevac, kao iglom uboden, skočio, i rekao da festival mora biti u Zagrebu. Kazao je da mi može dati punu sobu dinara, ali nijedan dolar.
Ja sam imao namjeru u Zagreb dovesti najveća glazbena imena toga trenutka. Na kraju krajeva, u tome sam i uspio, bio je tu jedan Igor Stravinski, Hamburška opera, balet iz San Francisca. I to, znajte, u vrijeme Hladnog rata i blokovske podjele svijeta – nisam to mogao napraviti bez značajne financijske potpore. A kako sam, moram to priznati, uvijek bio lukav i domišljat, smislio sam strategiju.
“A onda sam uvrijeđeno povikao da ću festival organizirati u Beogradu. Na to je Holjevac, kao iglom uboden, skočio, i rekao da festival mora biti u Zagrebu. ”
Najprije sam otputovao u SAD i tamo prezentirao da radim grandiozni glazbeni festival koji će imati silni odjek diljem svijeta, ali da bi to moglo biti opasno. Rusi će naime, nastavio sam, financirati veliki dio programa i to bi se moglo pretvoriti u ruski festival što nikako ne bi bilo dobro. I časkom sam ih slomio, američka ambasada donirala je značajan novac samo kako bi kontrirala Rusima koji u tom trenutku nisu znali ništa o nikakvom festivalu.
Ali uskoro su saznali. Nakon posjeta Amerikancima, otišao sam ravno k njima i stao vrtjeti glavom. “Jao, ovi Amerikanci kapitalisti, sve što su u Jugoslaviji vidjeli žele kupiti. Sada žele i da cijeli festival bude njihov. Znate, bilo bi dobro da i vi malo sudjelujete.” I slomio sam i njih. Rusi mi, doduše, nisu dali novac, ali su mi omogućili program pa su mi tako stigli i Boljšoj balet i Moskovska filharmonija.
I onda… prije nego sam se stigao pozabaviti organizacijom i napokon sve sprovesti u djelo, Tito me 22. studenog 1959. strpao u zatvor. Šef zagrebačke Uprave državne bezbednosti koju vjerojatno znate pod akroninom UDBA, dva me je dana saslušavao. Sve je znao, kamo sam putovao, gdje sam bio. Kao, bili ste na vlastiti račun u Moskvi i u Americi. Dakle, pratili su me. “Pa jeste li vi špijun, što je to?”, pitao me uporno udbaš. “Ne”, odgovorio sam. “Organiziram veliki internacionalni festival nove glazbe u Zagrebu.”
Još ni danas ne znam zašto, ali povjerovali su mi i pustili me. I tako je nastao Muzički Biennale Zagreb – čupavo i klimavo, kroz ušicu igle, ali odlučno i revolucionarno, uz puno buke i dizanja perja. Kako to jednom progresivnom umjetničkom festivalu i priliči.
Tekst je originalno napisan za izvođenje na pripovjedačkom događanju Kàko magazina i Muzičkog biennala Zagreb, održanog u travnju 2025. Dijelovi priče su fikcionalizirani, ali ona je baziran na stvarnom životu Milka Kelemena i priči o tome kako je pokrenuo Muzički biennale Zagreb te velik dio teksta čine upravo Kelemenovi direktni citati.
20€