Bio je tih i povučen
TEKST NIVES BOŠNJAK
U jesen 1884. Gertrude Elizabeth Blood zatražila je rastavu od Lorda Colina Campbella. Bilo je to vrijeme kada je razvod braka u Velikoj Britaniji mogao odobriti jedino parlament i to isključivo ako osoba koja je rastavu zatražila može dokazati da je supružnik počinio preljub ili joj nanio po život opasnu štetu. U slučaju Gertrude Elizabeth Blood koju su, kao što je tada bio običaj, zvali imenom njezina supruga Lady Colin Campbell, razlog je bio taj da ju je gospodin Campbell zarazio sifilisom. Campbell, sin ondašnjeg vojvode od Argylla i šogor četvrte kćerke kraljice Viktorije, nije si mogao dozvoliti takvo blaćenje pred očima britanske javnosti. Pa je i on zatražio rastavu od Blood optuživši je za preljub.
Suđenje je napokon započelo u kasnu jesen 1886., a do tada su se britanskim visokim društvom već raspršile brojne glasine. Mark Bouverie proširio je onu da je Lady Campbell pobjegla s Lordom Blandfordom, pohotnim sinom vojvode od Marlborougha što je ispričao i novinarima koji su pak promptno tiskali tu glasinu kao da se radi o potvrđenoj, istinitoj vijesti. Iz te jedne glasine izrodili su se još desetci, a onodobni tisak uvelike je pomogao Lordu Campbellu da njegova supruga ne dobije pravo na rastavu. „Slučaj je okaljao gotovo sve povezane s njim, ali sama Lady Campbell, koja je bila razotkrivena kao glamurozna nimfomanka, iz njega je izvukla opasnu zloglasnost koja je privukla tvorce popularnog tiska u nastajanju“ napisao je novinar Roger Wilkes u svojoj knjizi „Scandal: A Scurrilous History of Gossip“ koja prati povijest trača u medijima od 1700-tih do početka novog tisućljeća.
Detalji o tome što je sve skrivila razlikovali su se od medija do medija pa je tako do kraja onoga što je postalo do tada najdulja javna rastava braka u Velikoj Britaniji, optužena i da je ljubovala s cijenjenim vojnikom i autorom Sirom Williamom Butlerom, sa svojim liječnikom Thomasom Birdom i Sirom Eyreom Shawom, šefom gradske vatrogasne postrojbe. Rastava joj nije odobrena iako ni danas nije sigurno što je od silnih glasina koje su kružile medijima uopće bilo istinito. Ono što znamo jest da je Lord Colin Campbell preminuo 1895. – od sifilisa.
Kako postati Isus za 25 funti tjedno
Rane dane tračanja u medijskom prostoru obilježio je upravo fokus na žene, i to iz obje perspektive. One novinarske, jer meta spomenutih tračeva najčešće su bile upravo žene. I one čitateljske, jer su trač rubrike gotovo uvijek bile namijenjene ženama.
Mete novinskih tračeva od njihovih najranijih dana i vremena Gertrude Blood, bile su žene iz visokog društva. Osnivač The Stara i član britanskog parlamenta, T.P. O’Connor angažirao je u svojim novinama vlastitu suprugu kako bi pisala tračeve o poznatim i utjecajnim ženama. Njezina prva kolumna bila je posvećena upravo Gertrude Blood s bizarnim naslovom: „Lady Collin Campbell je jedina žena u Londonu s manikurom na stopalima“. Legendarni Charles Dickens u 19. stoljeću je pak u svojim novinama Daily News angažirao Lady Blessington, irsku plemkinju i spisateljicu koja mu je donosila insajderske tračeve iz visokog društva.
I pritom je potpuno nevažno jesu li to istinite priče ili ne. Ključno je to da nam omogućavaju da osuđujemo i moraliziramo, a kroz povijest je to najlakše bilo činiti upravo nad ženama. Činimo to još od priče o Evi koja je zeznula čovječanstvo jer je poslušala glasinu koju joj je ispričala neka zmija. Britanski književni kritičar i pisac Cyril Connolly rekao je da pisci u tračerskim rubrikama „glume Isusa za 25 funti tjedno“. To se moraliziranje sasvim produbilo u 20. stoljeću kad su tračevi o ljudima iz visokog društva postali sastavni dio gotovo svakih dnevnih novina te su osnovane na stotine listova diljem svijeta specijaliziranih samo za to. U tom je stoljeću nestao strah od vladajućih koji je bio prisutan u 17. stoljeću kad su se pojavili prvi tračevi u novinama i sada su izdavači slobodno mogli tiskati glasine o preljubima u britanskoj kraljevskoj obitelji, secirati ljubavne živote holivudskih glumica i kampirati ispred bolnica kako bi prvi fotografirali novorođene bebe s poznatim prezimenima.
O teškim posljedicama koje je kultura medijskog trača druge polovice 20. stoljeća ostavila na živote pojedinki kao što su Diana Spencer, Jean Seberg ili Norma Jean Baker mogla bi se napisati knjiga. No, za vlasnike medijskih kuća važno je samo kakve posljedice ista ostavlja na njihovom poslovnom računu. A one nisu zanemarive.
Monica Lewinsky odlučila je 1999. prvi put javno ispričati svoju stranu priče o odnosu s ondašnjim predsjednikom SAD-a Billom Clintonom. Intervjuirala ju je čuvena Barbara Walters, a televizija ABC na kojoj je intervju emitiran, naplaćivala je, prema pisanju New York Timesa, 800 tisuća dolara da bi tijekom intervjua prikazala reklamu od 30 sekundi. Mnogi njihovi konkurenti tvrde da hrvatski portal za dnevne novosti Index.hr svoju današnju visoku posjećenost duguje viralnom članku iz 2004. u kojem su objavili snimke zaslona i link na intimni video pjevačice Severine. Iz Indexa to, doduše, od prvog dana odlučno demantiraju jer, kao što je sam osnivač portala Matija Babić ustvrdio, „da smo željeli preko noći utrostručiti posjetu, ponudili bismo snimku na download“. Kad je Oprah Winfrey 2021. intervjuirala britanskog princa Harryja i njegovu suprugu Meghan Markle o njihovom raskidu s kraljevskom obitelji, televizija CBS platila joj je 7 milijuna dolara, pisao je Wall Street Journal, dok su oglašivačima za 30 sekundi reklame tijekom programa naplaćivali 325 tisuća dolara.
Iz više izvora doznajemo
Nobelovac George Bernard Shaw još je u 19. stoljeću hvalio trač rubrike u dnevnim novinama opazivši lukavo da „pralje uživaju u tračevima iz visokog društva jednako kao i vojvotkinje“. Tračevi, naime, k medijima privlače čak i one čitatelje koji uopće ne vole čitati. Na sve zgusnutijem medijskom nebu, novi listovi toga doba morali su se istaknuti i privući što veći broj čitatelja da bi zaživjeli. A, kako piše Roger Wilkes, „što je sadržaj tračerskiji i skandalozniji, to je prodaja veća“. I tako su do kraja 20. stoljeća glasine ušle u dnevni tisak pod krinkom ozbiljnog novinarstva.
Dakako, najveću pažnju i dalje privlače priče o poznatima, a zašto je tomu tako precizno je detektirao Aaron Spelling. Legendarni televizijski producent sapunica čiju su radnju pogonili tračevi, a među kojima su bile „Dinastija“ i tinejdžerska drama „Beverly Hills“ ustvrdio je da je u tračerskim rubrikama o poznatima najprivlačnije to što promatramo „bogate ljude kako se nose s problemima koje novac ne može riješiti“.
Ipak, u znanstvenim radovima ne postoji konsenzus oko toga što je trač. On uopće ne mora biti skandalozan niti uključivati slavne. Jedino oko čega se svi slažu je da je trač u osnovi „razgovor između dvije osobe o nekome tko nije prisutan“, piše Kelsey McKinney u svojoj knjizi „You Didn’t Hear This From Me“. Prema tome, nastavlja McKinney, trač je i kad sportski novinari nagađaju u koji će klub otići neki igrač nogometa. A nagađa se tako u svim novinskim rubrikama. „Tko će zamijeniti papu Franju? Ističu se dva favorita“. „Tko će dobiti posao novog kreativnog direktora Chanela? Tko bi trebao?“ „VIDEO Pitali smo Zagrepčane tko će biti gradonačelnik“. „Tko bi trebao nastupati 2026. u poluvremenu Super Bowla?“ Sve su to stvarni naslovi koji su se pojavili u ozbiljnim medijima u posljednjih godinu dana, a u kojima nema gotovo nikakvih korisnih, a ponekad niti istinitih informacija. U prvom se uopće ne spominje Robert Prevost koji je 2025. postao papa. Drugi spominje desetak dizajnerskih imena, ali ne i ono Matthieua Blazyja koji je na kraju postao kreativni direktor Chanela. U trećem građani nagađaju tko će biti izabran za gradonačelnika Zagreba. A u posljednjem autorica članka moli čitatelje da između 12 izvođača izaberu onog kojeg bi najradije vidjeli u poluvremenu Super Bowla.
Pravilo da novinari uvijek moraju prenositi istinu odavno ne vrijedi i to ne znači nužno da zato prenose laži. U dijelu gore navedenih naslova upitnik sugerira da se radi o nagađanju. Ono obično dolazi iz raznih izvora bliskih protagonistima članka koji su rijetko imenovani zbog zaštite njihovih identiteta ili iz pera kritičara i novinarskih stručnjaka za pojedinu temu. Ali nagađanja u medijima danas mogu doći iz bilo čijih usta. U pojedinim člancima tako za temu sasvim nerelevantni pojedinci daju izjave o tome treba li vojni rok biti obavezan, mještani govore kako je njihov susjed koji je sjekirom ubio ženu bio tih i povučen ili učenici prepričavaju kakav je bio njihov kolega koji je počinio samoubojstvo. Za medij je jedino važno u članku jasno istaknuti da se ne radi o službenim informacijama koje su im dale vlasti niti činjenicama. Dovoljno je ograditi se citatom susjeda koji je dao izjavu novinaru, upitnikom na kraju naslova ili nekom od sveprisutnih floskula kao što su „izvori su potvrdili“ ili „neslužbeno doznajemo“.
Fact-checking ili provjeravanje činjenica u medijima nije sasvim nestalo. Dapače, „kulturološki je vidljivije nego ikad“, napisala je Susan Choi, autorica i bivša fact-chekerica u The New Yorkeru, u tekstu „When Fact-Checking Meant Something“ za The Yale Review 2025. U tom kultnom mediju činjenice se provjeravaju do najsitnijeg detalja. Tako je Choi jednom zgodom zvala Eltona Johna kako bi potvrdila da je u tekstu o njegovom seoskom imanju točno navedena površina terena za skvoš. Ipak, smatra Choi, istina je danas bauk iako nije sigurna radi li se o tome da „kao društvo više ne marimo za istinu“ ili zbog toga što oko nas ima toliko „potresne, egzistencijalno prijeteće istine da je ne možemo probaviti“.
U medijskom svijetu u kojem novinari velik dio informacija crpe s društvenih mreža koje pak sve više preuzima sadržaj generiran uz pomoć umjetne inteligencije, nikad nije bilo teže razaznati što je istina. I pitanje je kako ćemo podizati razinu medijske pismenosti da bi sve generacije bile sposobne konzumirati medijski i online sadržaj općenito, sa zdravom dozom kritičnosti i sposobnošću da razaznaju što je lažno. No, čini se da ljudima to uopće nije ni važno. McKinney piše da su psiholozi utvrdili da ako ljudi čuju određenu priču i razumiju je, povjerovat će joj i zapamtiti je neovisno o tome je li zaista istinita ili ne. Jedna meta-analiza koja je koristila rezultate 32 istraživanja u kojima je sudjelovalo 6500 ispitanika, utvrdila je da čak i kada se otkrije istina i objave demantiji i ispravne informacije, dezinformacije se ne prestaju širiti. „Jednom kad smo pročitali nešto u što vjerujemo, zapamtit ćemo to i ponavljati uz piće s prijateljima i to će se nastaviti širiti zauvijek“, McKinney je sigurna.
Ako želiš, mogu ti pripremiti i kraću verziju, prijedlog za naslov i podnaslove, ili ovaj tekst prilagoditi za objavu na blogu ili u tiskanom mediju.