Između dima i tinte
TEKST FRANCESCA DUMANČIĆ
U pričama što se od davnina prepričavaju uz vatru, junaci su nosili plugove na ramenima, nadmudrivali vukove i uklanjali stijene s putova. Jedni su bili od krvi i mesa, drugi od kamena, soli, možda i zlata. A on – on je, kažu, bio od čelika.
Kažu da ga nije rodila majka, nego sama vatra. Iz rastopljenog željeza iskočio je kao iskra. Visok kao dimnjak, s rukama velikima kao kante i ramenima širokima kao čelične grede, bio je divovskog rasta i još većeg srca.
U zemlji gdje rijeke teku crvene od hrđe, a nebo se guši u dimu peći, prvi su ga put vidjeli na natjecanju u dizanju utega. Došao je tada i Steve Mestrovich, gazda, i pred svima obećao: tko podigne najtežu šipku, dobit će ruku njegove kćeri Mary. A u Mary oči plave kao plamen plamenika, obrazi rumeni kao užareno željezo, kosa sjajna kao rastopljeni čelik. Sjedila je i čekala. Najbolji momci okušali su snagu, jedan po jedan, ali nitko nije uspio ni pomaknuti najtežu šipku. A onda se pojavio on.
Podigao je i šipku i jednog od protivnika zajedno, kao da diže suhu granu. Ljudi su zanijemili. Ali kada je čuo da je nagrada Maryna ruka, samo je odmahnuo. „Nemam ja vremena sjediti kod kuće“, reče. „Radim u čeličani, a Mary zaslužuje boljeg čovjeka.“ I poveo je Mary prema Peteu Pussicku, njezinoj ljubavi.
„Joe Magarac“, 1953., William Gropper, Smithsonian American Art Museum
Potom se vratio peći. Radio je i radio. Od zore do mraka, od mraka do zore, bez sna i predaha. Kažu da je bio najsretniji kad je mogao raditi više nego devetnaest, dvadeset, dvadeset i devet ljudi zajedno. Golim je rukama savijao tračnice, udarcem dlana kovao željezo. Radio je toliko brzo da je potrošio sav čelik i tvornica se morala privremeno zatvoriti. Kad su se radnici vratili, našli su ga u peći – sam se pretvarao u rastopljeni metal.
„Ne mogu podnijeti dane bez rada“, rekao je. I nestao je u vatri, potpuno i bez ostatka stopljen sa svojim poslom.
Kažu da je bio Hrvat, doseljenik iz Petrove Gore, koji je u čeličanama Pittsburgha iskovao život. Ime mu je bilo Joe Magarac.
Bio je junak. Oličenje časti, žrtve i neumornog rada.
Bio je i – lažan.
„Bio je Magarac. Odan do kraja, iskorišten do kraja.“
Nema ga u knjigama rođenih, u pričama naših baka, ni na spomenicima zavičaja. Pojavio se niotkuda, tek tridesetih godina prošlog stoljeća, na stranicama magazina Scribner's. Njegovu sudbinu zapisao je neuspjeli scenarist Owen Francis, tvrdeći da je priču čuo od radnika iz čeličana. Ali kada su istraživači krenuli slijediti taj trag, našli su prazninu. Razgovarali su s radnicima, ispitivali njihove obitelji, ali nitko – baš nitko – nije znao za Joea.
Kako je to moguće? Priča je zvučala tako poznato. Natjecanje za nevjestu, nadljudska snaga, junačka žrtva, sve je mirisalo na narodne motive. Lako se moglo povjerovati da je to priča koju je netko donio iz domovine i pretočio je u novi svijet. Ali ispod te maske krilo se nešto drugo. Joe nije bio junak radnika, nego ogledalo želja industrije. Radnik bez obitelji i snova. Radnik koji se ne buni, ne traži, ne staje. Bio je Magarac. Odan do kraja, iskorišten do kraja.
*cijeli tekst možete pročitati u sedmom broju Kàko magazina TRADICIJA