Sam svoj skandal

TEKST VID BARIĆ
ILUSTRACIJE EROL BEŠIREVIĆ

Fikcija je mrtva, živjela istina! Autofikcija u književnosti – koje nema i ne može biti bez elementa trača, i koju smo svi potajno čekali, gladni ispovijesti koje zvuče istinito, čak i kad znamo da baš i nisu – nije slučajno postala dominantan književni žanr posljednjeg desetljeća. Narasla je s razlogom, kao odgovor na potrebu čitatelja za nečim što djeluje istinito, izloženo i intimno. Jer, ono što nam treba u svijetu laži, prijetvornosti i simulakruma – ono što nam treba kao aspirin na glavobolju, kao kec na desetku, kao sočni trač u ponedjeljak ujutro – jest upravo: istina. Ili barem njezin privid.

Publika je – kako to biva oduvijek – tračožderna i krvožedna, a fiktivni junaci mogu proliti jedino: fiktivnu krv. Uglavnom bljutavu. U vremenu u kojemu različiti užasi (koji se počesto doimaju rubno mogućima) postaju svakodnevni medijski sadržaj, fikcija – žao mi je – kopni poput ledenjaka u kasno proljeće. Izmišljeni svjetovi više nas ne pogađaju, ne izazivaju uzbuđenje, ni sažaljenje. Heroji koji lete, regeneriraju se i spašavaju svjetove djeluju kao vic, a ne kao identifikacijska figura.

A bez identifikacije, znamo, nema niti jedne umjetnosti; posebice nema književnosti. Bez identifikacije – znamo i to – nema empatije. A bez empatije... znate već kako izgleda svijet bez empatije; ako ste zaboravili, osvrnite se oko sebe.

Ilustracija: Erol Beširević

Ono što nam, dakle, nasušno treba u svijetu sve veće individualizacije i sve manje empatičnosti jest – identifikacija. A tko bi se, realno, mogao identificirati s Marvelovim junacima? Ti nadljudi nam možda nude bijeg, ali ne i ogledalo. A nama trebaju šleperi ogledala – šlepere nam dajte! – i porazbacajte ta ogledala posvuda, da opet vidimo sebe, druge, treće i četvrte. I pete.

Publika, izmučena stvarnošću koja svakoga dana sve više podsjeća na apokaliptičnu fikciju, ne želi više samo zabavu. Želi prepoznavanje, zrno stvarnosti. Želi trač, ali stiliziran. Želi intimu, ali serviranu s distancom. Želi „fikciju“, ali onu u kojoj se osjeća neugodno poznato. Publika, riječju, želi autofikciju, a da je dijagnoza iz gornjih redaka točna, svjedoče i brojke; autofikcijske romane bez iznimke nalazimo među naslovima najprodavanije literature, kako u nas, tako i u svijetu.

„Publika je tračožderna i krvožedna, a fiktivni junaci mogu proliti jedino fiktivnu krv.“

Ovdje mi prvi pada na pamet norveški pisac Karl Ove Knausgaard, sa svojim kapitalnim djelom „Moja borba“, koje je ispisao u šest tomova i na 3600 stranica, i u kojemu je pred čitatelja bez uvijanja iznio čitav svoj život, najmanje štedeći sebe. No, daleko od toga da je Knausgaard izmislio žanr o kojemu u posljednje vrijeme svi govore; mnogi su prije njega pisali u autofikcijskom maniru, koji je naposljetku legitimirala i komisija Nobelove nagrade za književnost, dodijelivši je 2022. godine francuskoj spisateljici Annie Ernaux, autorici koja se u svojim romanima, inspirirana vlastitim životom, bavi društvenim razlikama, preljubom, pobačajem i ženskom emancipacijom.

U nas, možda je najbolji primjer autofikcijske književnosti neprežaljeni, prerano preminuli Bekim Sejranović (svi njegovi romani), a tu su još i Drago Glamuzina („Tri“, „Noćni portir“, sva njegova poezija također se čini autofikcijskom), Đurđica Čilić („Fafarikul“, „Novi kraj“), Nora Verde („Moja dota“), Damir Karakaš (prije svega, njegov roman „Sjajno mjesto za nesreću“)… Dok su od pisaca mlađe generacije tu još i Sana Perić („Monada“), Filip Rutić („O neuspjehu i nebitnome“), Sven Popović („Uvjerljivo drugi“), Lucija Tunković („Pupčana vrpca“), Dora Šustić („Psi“), Dunja Matić („Mirovanje“) – sigurno sam mnoge i zaboravio.

Pomaknemo li se još više u prošlost, naići ćemo i na djela Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić, koja se također kreću u autofikcijskom kodu, no koja su bila napisana mnogo prije negoli se o tom kodu, na književnoteorijskom planu, uopće počelo razgovarati.

*cijeli tekst možete pročitati u šestom broju Kàko magazina TRAČ