Braća Boljar: Kako smo stvorili najradikalniju tenisicu na svijetu

TEKST NIVES BOŠNJAK
FOTOGRAFIJA DENIS BUTORAC

Za autora bi bilo intuitivno, a za čitatelja intrigantno kad bi ovaj tekst počeo slučajnom anegdotom koja je dovela do toga da braća Boljar stvore ekološki najodrživiju tenisicu na svijetu. Ali ovdje nikome na glavu nije pala jabuka niti je itko promijenio povijest zaronivši u kadu. Ništa u ovoj priči nije se dogodilo slučajno. I zbog toga je još intrigantnija.

Priča započinje prije četrdesetak godina uz rijeku Mrežnicu, u Dugoj Resi. Josip Boljar bio je tada mladi poduzetnik koji je nakon završenog studija elektrotehnike otvorio obrt imena Miret. Dragocjena znanja koja je izučio na studiju bez odgađanja je primijenio u praksi baveći se proizvodnjom strojeva i tehničke opreme kao što su sonde za mjerenje dubine, neprekidna napajanja za industrijske pogone i uređaji za mjerenje površine kože. Privilegiranu startnu poziciju i poduzetnički način razmišljanja dugovao je svom ocu koji je bio veliki poljoprivrednik, jedan od rijetkih takve vrste u karlovačkom kraju sredinom prošlog stoljeća. Uzgajao je jabuke, breskve, paprike, rajčice, imao farmu pilića, kokoši nesilica i zečeva, bavio se stolarstvom i pčelarstvom, a sve to kako bi trojicu sinova poslao na studij i omogućio im što kvalitetniju budućnost. Najstariji sin postao je ginekolog, srednji stomatolog, a najmlađi, Josip, elektrotehničar.

“Deda me malo podsjećao na Hrvoja,” govori mi Domagoj Boljar, Josipov stariji sin, dok sjedimo u malom Miretovom uredu unutar Zagrebačkog inovacijskog centra ZICER na Velesajmu. “Uspio je proizvoditi na jako lošoj zemlji. Jako je ulazio u detalje, surađivao s fakultetima, ma što god je novo odlučio raditi, prvo bi otišao u Zagreb savjetovati se s profesorima s Agronomskog fakulteta. Puno je istraživao. Zemlja kod nas nije ravna kao u Slavoniji i ovdje nikad nije bilo velikih poljoprivrednika. Kad se on time prestao baviti više se nitko nije bavio time jer ovo jednostavno nije poljoprovredni kraj.” Domagojev mlađi brat sramežljivo se smješka dok vizualizira djeda koji posvećeno okreće broj Agronomskog fakulteta u Zagrebu ne bi li dobio stručan savjet o najnovijoj inovaciji koju planira uvesti u svoje voćnjake. Od prvih je dana promatrao djeda i oca, svakog u svojim poduzetničkim pothvatima i podsvjesno upijao i više nego što je mogao zamisliti.

Domagoj i Hrvoje dječačke su dane provodili na brežuljkastim proplancima Duge Rese. Živjeli su u lijepom naselju na brdašcu u kući tik iza koje se prostirala gusta šuma. Djece je bilo mnogo, ponekad bi ih se skupilo i pedesetak na grudanju ili igri skrivača. Nekoliko nestašnijih članova ekipe nerijetko bi odbjeglo u prostrana kukuruzišta po slatke klipove koje su potom pekli na otvorenoj vatri u predvečerje. “Uvijek smo imali zajedničke ekipe, ja s njegovima, on s mojima” nostalgično će godinu i pol stariji Domagoj. I tako je ostalo do danas. No, dječačku idilu početkom devedesetih prekinuo je rat. “Bilo je zbilja groznih stvari. Svi su otišli na frontu. Glavni programer u tatinoj firmi je poginuo kao pješak u vojsci, to je stvarno bila tragedija,” govori Hrvoje bolno se prisjećajući trenutka u kojem je očeva uspješna tvrtka Miret s 25 zaposlenih preko noći skončala.

Ostao je gorak okus, pustoš i razaranje, ali izostala je jedna ključna emocija koja Josipa Boljara nikad nije kočila - strah. “Tata je njegovao taj način razmišljanja da se može, da nešto uvijek možeš napraviti. On se ničega nije bojao,” kaže Hrvoje. Usađeni poduzetnički duh tjerao ga je naprijed i pomogao mu izdići se iz pepela u trenutcima u kojima bi mnogi pomislili da se dalje više ne može. “U Karlovcu je u to vrijeme postojao veliki bazen stručnjaka obućara. Karlovačka industrija obuće Josip Kraš radila je velike količine obuće, između ostalog su radili i za Adidas. A uslijed rata i oni su se raspali i onda je tata povukao vrhunski kadar iz te firme i osnovao svoju tvornicu i razvoj obuće.” Strojeve za mjerenje površine kože već je izučio kroz svoju prvu tvornicu, a u ovoj novoj odlučio je uz pomoć regrutiranog stručnog kadra sredinom devedesetih oformiti proizvodni pogon i proizvoditi vlastite kožnate cipele kakve je vidio u Italiji, pod imenom Mr. Joseph.

Hrvoju i Domagoju tada je već itekako bilo jasno da valja ostati skroman jer u jednom trenutku možeš uzdignuta nosa parati oblake, a u drugom se spotaknuti i razbiti ga. Očevim poslom bili su okruženi svakodnevno. “Život u poduzetničkoj obitelji znači da je posao za stolom, posao je svugdje, ali smo istovremeno imali taj obiteljski život u kojem smo bili odgajani u poduzetničkom duhu. Mi smo uvijek na nekim marginama bili involvirani. Ne možeš ne vidjeti kako se radi i koliko je on strastven oko toga.” S time na umu otišli su na studij. Hrvoje je sa željom da nauči više o razvoju obuće upisao produkt dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a Domagoj je, unatoč očekivanjima okoline da će poput oca upisati elektrotehniku, upisao privatni studij ekonomije. “To je svima bio šok, ali ja sam tad vidio da klasična ekonomija nije ono što mi treba, već sam znao da želim nastaviti tatin posao i mislim da je to bila savršena odluka. Ja sam završio, Hrvoje je završio dvije godine nakon mene, i odmah smo otišli u firmu. Došao sam tamo u jesen 2007. i tad se sve počelo urušavati.”

Na kaos koji je uslijedio u svjetskoj ekonomiji nitko nije bio spreman. Mr. Joseph u to je vrijeme imao 22 trgovine, Domagoj se intenzivno bavio promocijom, ali se vrlo brzo iz marketinškog morao transformirati u kriznog menadžera. Za razliku od Miretovog u ratnim devedesetima, krah Mr. Josepha nije se dogodio preko noći. Kriza je trajala dugo i tvrtka se raspadala kroz bolne dugotrajne etape. Odgojeni bez poznavanja pojma odustajanja, Hrvoje i Domagoj u jeku toga unutar tvrtke pokrenuli su brend tenisica Jots. Hrvoje je razvio dizajn, tvrtka izradila proizvod, a Domagoj ga plasirao na tržište i sve je to djelovalo optimistično. Ali Mr. Joseph više jednostavno nije imao daha. Josip Boljar preminuo je 2015. godine nakon višegodišnje borbe s bolešću koja mu je oduzela mogućnost rada koji je toliko volio. “Četiri godine smo imali situaciju gdje je umirao tata i umirala je firma. Baš je bilo jedno užasno razdoblje,” govori Domagoj pognute glave. “Nismo uspjeli spasiti ni tatu ni firmu.”

Mr. Joseph je otišao u povijest zajedno sa svojim osnivačem, ali njegovi sinovi nisu zaboravili kako ih je učio. U kratkom vremenu koje su provele na tržištu, njihove Jots tenisice privukle su pažnju europskih agenata i to u pravom trenutku kada se u modnoj industriji zahuktavao zapanjujuć trend luksuznih tenisica. Dva do tada nespojiva pojma srasla su u, u povijesti mode neviđen trend koji je nastavio dominirati kroz idućih 20 godina. Braća Boljar otvorila su novu tvrtku, apsorbirala proizvodnju Mr. Josepha i počela proizvoditi luksuzne tenisice za pariške modne kuće. “Prvi s kojim smo krenuli raditi bio je Kriss Van Assche. On je belgijski dizajner koji je 10 godina bio kreativni direktor Dior Hommea, imao je svoj privatni brend i za taj brend smo mi radili sve vezano za tenisice. A on je bio jedan od prvih koji je počeo raditi taj crossover da tenisica nije samo sport, da nije samo cipela moda.” Van Asschea, kaže Hrvoje, mnogi smatraju ocem moderne luksuzne tenisice. Raditi tenisice za njega nosilo je svojevrsnu težinu u industriji, a Boljari su u pariškim kuloarima uskoro postali poznati kao dvojac koji može proizvesti baš sve što ekscentrični dizajneri zamisle. “Radili smo za nizozemski brend ETQ, s njima smo razvili neke vrhunske stvari, jako smo ponosni na tu suradnju. Radili smo za francuske brendove Lemaire i Paco Rabanne,” Hrvoje nabraja nostalgično, ali Domagoj već klima glavom jer se još uvijek vrlo živo prisjeća onoga što je uslijedilo. Nakon tri godine poslovanja s vrlo malo kapitala, 2018. trebala je biti godina procvata i strelovitog rasta. “Došli smo s dva stabilna klijenta na šest iz četiri zemlje i šest različitih tržišnih segmenata, sve smo uspjeli pokriti, digli smo firmu tehnološki i organizacijski. Radili smo 20 sati dnevno, godinama sam spavao po svega četiri sata noću,” sjeća se Hrvoje. I sve je upućivalo na to da će narudžbe i te godine biti izdašne, ali luksuzne modne kuće nisu pouzdani klijenti. Kriss Van Assche preko noći je ugasio vlastiti brend kako bi se fokusirao na ulogu kreativnog direktora Dior Hommea, a svi ostali klijenti jednostavno su podbacili s narudžbama. “To je pravi black swan, to je dan danas neobjašnjivo. Od šest partnera svi su podbacili iz raznih razloga. Većina nam je rekla to je sad tako, na jesen će biti veća narudžba, ali mi to nismo mogli izdržati financijski. Odjednom se godina procvata pretvorila u godinu u kojoj smo mi pokapali pokojnika, našu firmu.”

Zatvaranje tvrtke, sjeća se Hrvoje, trajalo je godinu dana. Braća su rasprodala svu imovinu, strojeve, vratili dugove prema zaposlenicima i punih godinu dana živjeli bez ikakvih prihoda. “Da nije bilo naših supruga ne bismo imali što jesti,” govori Domagoj koji je tada već imao jedno dijete od godinu i pol dana dok je Hrvoje u jeku svega toga prvi put postao otac. “Imam tromjesečnu bebu i dobivam narudžbu od našeg najvećeg klijenta koja je 95 posto manja od očekivane. Sjedam u auto, idem doma do Domagoja, sjećam se svake sekunde, Domagoju saopćavam tu informaciju i govorim da mi je jasno da je gotovo, da su zadnje četiri godine rada bačene u vjetar” protiskuje Hrvoje kroz očajnički osmijeh. Kad je proces zatvaranja tvrtke završio, braća su lišena i zadnjeg atoma energije. Prvi put u životu našli su se s druge strane, gdje oni nisu poslodavci već zaposlenici. U svemu tome, braća su se i prvi put fizički razdvojila. Do tog trenutka radili su zajedno, imali zajednički bend, projekt s oldtimerima, živjeli su zajedno u Zagrebu tijekom studija, sve su radili zajedno, a sada je odjednom svatko radio svoj posao, pokušavajući osigurati pristojan život za sebe i svoje obitelji. Domagoj je vodio jednu talijansku tvornicu gornjih dijelova obuće, a Hrvoje razvoj za jednu francusku tvrtku. Ali otac ih nije tako odgojio. Sve iole potentne ideje trebalo je pokušati razviti, a jednu takvu Hrvoje je čuvao u ladici već nekoliko godina.

“Nakon tretiranja kože kemikalijama i teškim metalima kreće proizvodnja u kojoj imate nekih 20 do 30 posto otpada, dakle višak tretirane kože. Taj se otpad klasificira kao opasni otpad i mora se posebno zbrinjavati kao takav, a što je s ovih preostalih 70 posto koje nosimo na koži?”

O održivosti se u modnoj industriji, izuzev pionira poput Patagonije, govori tek posljednjih desetak godina. Od nužnog pokreta za očuvanje planete pretvorila se u razvodnjeni trend i savršenu zamku za kupce koji naivno vjeruju svakoj zelenoj etiketi. Aktivističke organizacije razbacuju se šokantnim brojkama o enormnim količinama pesticida utrošenih za uzgoj pamuka, ugroženim ljudskim životima u skučenim prostorijama trošnih zgrada tekstilnih tvornica južne Azije i rijekama nepovratno zagađenim otpadnim vodama koje nisu pravilno zbrinute. Malo je onih koji veličinu tih katastrofa mogu pojmiti, ali kad se jednom suočite s njima oči u oči više ih nikada nećete zaboraviti. Hrvoje Boljar spoznao je razmjere tog užasa još kao mladić. “Tata nas je kao klince ljeti gurao u firmu pa smo malo radili u skladištu, pa malo u montaži, malo na traci da vidimo kako se cipele rade i dobijemo osjećaj o svemu tome. Kad sam za stvarno ušao u firmu i počeo raditi, slika mi je bila malo jasnija i onda sam s njim počeo putovati do naših dobavljača, najčešće u Italiju.”

Dvaput mjesečno odlazilo se kod kožara, đonara, proizvođača spužvi, konaca i drugog repro materijala za složenu proizvodnju cipela. Promatrajući te monstruozne pogone Hrvoje je već pri prvom posjetu shvatio nešto što do tada nije percipirao - sve se to radi od nafte. “Guma na đonovima je od nafte, poliester je od nafte, ljepila se rade od nafte. A ljepila ima jako puno. U prosječnoj tenisici ima 10 vrsta ljepila. Kutije, boje, plastifikacija kutija, etikete, konac, sve je od nafte.” Bio je u potpunom šoku, a onda je shvatio da čak ni koža za koju je vjerovao da je prirodni životinjski materijal koji se poprilično lako može razgraditi u prirodi, nije ono čime ju je smatrao. “Da bi bila izdržljiva i da je bakterije i gljivice ne bi pojele, koža se štavi tj. puni se raznim kemikalijama i teškim metalima koji naprave to da bakterije i plijesni ne mogu lako pojesti tu kožu.” Proces izgleda tako da se sirova koža u velikim bubnjevima kupa u kemikalijama i štavi tvarima poput kroma koji štiti kožu i daje joj čvrstoću. Potom odlazi u drugu kožaru gdje se boji te joj se dodaje završni premaz koji je najčešće poliuretanski, i on je proizveden od nafte. Žestok vonj koji ispunjava prostorije u kojima se obavljaju ovi procesi je nešto, kaže Hrvoje, što nikad ne možete zaboraviti. Baš kao ni goleme industrijske pogone u kojima se otpadne vode od štavljenja i bojenja filtriraju, a koji su ponekad veći i od same kožare.

Kad koža jednom stigne u tvornicu cipela, počinje proces modeliranja i krojenja u kojem od 20 do 30 posto te kože završi na otpadu. Zbog štetnih kemikalija korištenih kod štavljenja i bojenja, taj se otpad klasificira kao opasan. Ovih preostalih 70 posto kože završi u cipelama koje jednom kad su oblikovane u gotov proizvod, kupci bezbrižno kupuju bez ikakvih indikacija o tome da su izrađene od sirovine čiji su okrajci označeni opasnima za ljudsko zdravlje i okoliš. Uz sva ta saznanja, u Hrvoju je buktao bijes. U jeku 20-satnih radnih dana u kojima je s Domagojem pokušavao apsorbirati proizvodnju Mr. Josepha u modernu novu tvrtku koja proizvodi luksuzne tenisice sa sirovinama iz istih onih kožara koje je posjećivao kao mladić, odlučuje da je vrijeme da kaže dosta. “Mi radimo smeće, ili ćemo promijeniti sve ili ću ja izaći iz ovoga” uzviknuo je iznenadivši brata svojom naglom reakcijom. Znao je da tvrtka nije u poziciji za drastične promjene, ali morao je početi mijenjati stvari. “Ili ćeš mi dati da tu i tamo probam nešto mijenjati ili ja odlazim, ja se s ovim više neću baviti”, protestno je obznanio Domagoju.

Domagoj je zinuo i rekao ok, probaj. Tvrtka mu u tom trenutku nije mogla omogućiti ni financijska sredstva ni slobodno vrijeme da bi se potpuno posvetio novoj generaciji tenisica koju je zamislio, ali malo po malo razvijao je svoju ideju u pozadini tvrtke koja je propadala. Proizvod je nastajao iznimno sporo jer je Hrvoje u svakom njegovom segmentu nailazio na zid. “Nitko te ne želi slušati. Mi smo bili mali i kad bismo pristupili nekoj tvornici koja ima milijarde prometa godišnje i rekli im da im proizvod nije ekološki i da trebaju promijeniti neke stvari, nasmijali bi nam se u lice i pokazali gdje je izlaz.” Ali baš kao i njegov djed 60 godina ranije, Hrvoje se bacio u istraživanje alternativa i svojom strašću i posvećenošću uspio pridobiti nekoliko tvornica s kojima je uskoro partnerski razvio nove materijale. Neke od njih iste su ubrzo nakon uvrstile u svoj proizvodni program i počele ih prodavati i drugim brendovima.

Ususret očekivanom poslovnom uzletu 2018. godine, prva generacija tenisica koje su Boljari nazvali prema prvoj tvrtki svog oca, Miret, bila je spremna za izlazak na tržište. Proces je trajao nekoliko godina, sastav tenisica mijenjao se nebrojeno puta, Hrvoje ih je sam modelirao, brusio đonove i pokušavao dobiti točno ono što je zamislio. Ni s finalnim proizvodom koji je proizveden u 800 pari te godine, braća nisu bila sasvim zadovoljna. Čekalo ih je još puno posla, ali su znali da je proizvod dovoljno dobar da se s njim može testirati tržište. No, poslovni uzlet na kraju se iz vedra neba pretvorio u potpuni kolaps i Miretice su idućih godinu dana provele u prašnjavoj ladici. “To je bio početak 2019., mi prvi put u životu ne živimo i ne radimo zajedno. I onda mi na Facebooku iskoči objava Marka Capaka”, kaže Boljar. U objavi je stajao poziv za prijavu na Climate-KIC akcelerator. Radilo se o programu Europskog instituta za inovacije i tehnologiju koji za cilj ima ubrzati i potpomognuti razvoj klimatskih inovacija u Europi, a koji je uključivao bespovratnu potporu od 15 tisuća eura i ekstenzivan program povezivanja sa stručnjacima industrije i prikupljanja investicija. Bez puno nade i s kroničnim manjkom energije, Boljari su otvorili ladicu s Mireticama, prijavili ih i dobili bespovratnu potporu. Šokirani činjenicom da postoji interes i vjera u njihov proizvod, s bremenom tek propale tvrtke i mladim obiteljima kod kuće, predali su se projektu u potpunosti iako još uvijek ne sasvim uvjereni da će uspjeti.

“Da, to je napredni ekološki proizvod, ali u percepciji ljudi odnosno investitora to je i dalje cipela.”

“Da, to je napredni ekološki proizvod, ali u percepciji ljudi odnosno investitora to je i dalje cipela. To je fashion. Mi znamo da nije fashion, da je nešto više, ali to smo tek trebali objasniti i istaknuti se u krugu IT projekata,” govori Domagoj. “Naš projekt je bio triple bottom line, a to znači da treba više vremena da se projekt realizira, da je manje profitabilan i da treba više vremena za povrat uloženog što znači da tradicionalni i agresivni investitori nisu za to.” Ali investitori su ga iznenadili. Na konferenciji PODIM Miret je ubrzo dobio financijsku podršku od novog investicijskog fonda Fil Rouge Capital. S njegovim predstavnikom Domagoj se sastao u Mariboru i iznenadio se kad je taj čovjek imena Roger već nakon par njegovih rečenica rekao: “Ovo je savršeno.” Odmah je odlučio investirati u Miret, ali ga je zanimao odgovor na samo jedno pitanje. “Jesi li se opekao do sada? I ne bojiš se opeći opet?” pitao je Domagoja na što je on odmahnuo glavom. “Ok, upali ste” potvrdio je Roger. Nakon toga snježna kugla se zakotrljala, Boljari su pokrenuli Kickstarter kampanju koja je bila iznimno uspješna, Fil Rouge Capital ponovno je investirao, a dobili su i investiciju iz Funderbeama. “Mi danas imamo 209 pojedinaca koji su naši dioničari. To se sve dogodilo u tri godine, od totalnog očaja do toga da prodajemo u cijelom svijetu, stvaramo nove generacije proizvoda i možemo ostati vjerni njegovoj radikalnoj viziji.”

Radikalna vizija ono je po čemu se Miret ističe na tržištu. Njihova komunikacija iznimno je precizna, konkretna i transparentna do najsitnijeg detalja. Tenisice su danas izrađene od kombinacije konoplje, kenafa, lana, pluta, kukuruza, kaučuka, drva i prirodne vune, dok su konac i ljepilo za sada još uvijek sintetički. “Mi smo mogli odmah napraviti sto posto bio-based tenisicu, ali ona bi se raspala u šest mjeseci, a sad traje barem godinu dana, ovisno koliko ju netko nosi. Dakle morali biste kupiti dva para, proizveli biste dvostruke emisije CO2. Tih tri posto sintetike koju mi koristimo, konac i ljepilo, toliko smanjuje ugljični otisak da ima smisla to koristiti. Tako mi biramo svaku sitnicu s kojom radimo,” objašnjava Hrvoje svoj radikalan pristup. “Javnost mora znati da gotovo sve što mi ljudi proizvodimo ima negativan utjecaj na okoliš, samo je pitanje koliko ga možemo umanjiti.”

Takva radikalno transparentna komunikacija razlikuje Miret od velikog broja brendova koji su skloni greenwashingu i svaljivanju odgovornosti na kupce. Bez radikalne transparentnosti brenda kupac ne može dobiti potpunu informaciju o proizvodu koji kupuje. “U jednoj majici se jako često nalazi sintetički konac, a na njezinoj etiketi piše 100 posto pamuk. Isto je s kožom napravljenom od jabuke ili naranče. Proizvođači nisu dužni istaknuti detalje pa kupci odmah pomisle da su takve kože u potpunosti izrađene od biljaka. A zapravo takve kože imaju puno poliuretana u sebi odnosno napravljene su od nafte, samo je mali postotak od jabuke,” objašnjava nam Hrvoje.

Kad pogledaju unatrag na sve uspone i padove, mogli su odabrati bilo koji drugi smjer, jednostavniji, praktičniji, unosniji. No, odlučili su jedan veliki globalni problem pokušati riješiti kroz tržište. “Ako se za pet ili deset godina pokaže da naš pristup održivosti nije dobar, nama će i to biti ok jer smo sudjelovali u tom procesu promišljanja i pokušali stvoriti rješenje” kaže Domagoj, no činjenica da su Miret tenisice okrunjene STANDARD 100 by OEKO-TEX certifikatom i četirima Global Footwear nagradama potvrđuje da se i znanost slaže da je njihov pristup itekako dobar.

“Ako se za pet ili deset godina pokaže da naš pristup održivosti nije dobar, nama će i to biti ok jer smo sudjelovali u tom procesu promišljanja i pokušali stvoriti rješenje”

Stvaranje najodrživije tenisice na svijetu poduprijeto je vrijednostima koje su Hrvoju i Domagoju prenijeli djed i otac. U svako rješenje sumnjaju i smatraju ga lošom idejom dok kroz istraživanje i argumente ne potvrde suprotno. Davno su utvrdili da ako žele mijenjati industriju i u proces implementirati vlastite radikalne stavove o održivosti, onda mjesta kompromisu nema. Ništa ne pretpostavljaju, nastoje zaboraviti sva tradicionalna razmišljanja  i osloniti se isključivo na dokaze. “Pretpostavke su zabranjene. Moja mantra je: ‘When you assume, you make an ass out of u and me.’ Dogodi se i meni da nešto pretpostavim, a kad pretpostavljaš se opečeš. Ako se nešto ‘oduvijek tako radilo’, e ja ću onda propitati je li stvarno tako trebalo biti. Zato je tako dugo trebalo da mi razvijemo te tenisice. Trebalo je puno vremena da nađemo ljude koji su voljni saslušati i razmisliti malo. Kad smo mi krenuli nitko nije pričao ni o CO2 ni o mikroplastici.”

Buduće europske regulative o kojima se ovih dana govori u medijima, a kroz koje se spominje kažnjavanje greenwashinga i zabrana vozila na fosilna goriva, Hrvoju ulijevaju nadu jer, kaže, realnost je danas takva da ljudi nemaju vremena istraživati jesu li im tenisice ekološke i tražiti održiviju alternativu te kreatori javnih politika ne mogu svaliti svu odgovornost na njih. Proizvođači su ti koji bi, smatra, trebali snositi većinu odgovornosti i promijeniti svoje zastarjele, štetne načine. “Stvarnost u proizvodnji je puno gora nego si netko može zamisliti. To su manipulacije, novac u džep smetlaru da natovari kamion stvari koje ne bi trebao natovariti, vlasnik tvornice koji kaže da nije ništa platio grijanje prošlu zimu jer je palio sve stare đonove i kože i tako se grijao. To su horori.” Njegov je cilj trenutačno doći do toga da, ako netko na kraju njezina životna vijeka Miret tenisicu i baci na livadu ili u rijeku, ona neće naškoditi tim ekosustavima.

*tekst je objavljen u prvom broju Kàko magazina u siječnju 2024.