Balada o Joži Putniku

TEKST I ILUSTRACIJA NIVES BOŠNJAK

Bila je 1901. kad se mladi Joža nezainteresiran za rad na zemlji, otisnuo na put oko svijeta bez novčića u džepu. Svijet je obišao dvaput poderavši pritom više od 70 pari cipela, uglavnom tumarajući ulicama i prikupljajući autograme poznatih državnika, predsjednika, monarha i izumitelja. Skupljao ih je na stranicama dviju knjiga koje zajedno teže preko 50 kilograma i zahvaljujući kojima je postao legenda.

Josip Mikulec gotovo je 100 godina u Hrvatskoj bio potpuno zaboravljen. Sve dok krajem 2023. Hrvatski povijesni muzej nije otkupio jednu od njegovih jedinstvenih knjiga autograma.

Prije Industrijske revolucije vrlo je mali broj ljudi putovao. Putovanje je za većinu podrazumijevalo hodanje, a oni koji su si mogli priuštiti kočije i konje slali su jasnu poruku da imaju novca i zbog toga bili izloženi opasnosti od napada, pljačke, a nerijetko i ubojstva. Hodanje je bilo sporo, jednako opasno, ali za većinu jedina opcija koju su birali samo ako su baš bili primorani.

S dolaskom Industrijske revolucije i izumom parnog stroja, počeo se razvijati masovni transport putnika vlakovima i brodovima. Odjednom je bilo vrlo lako otputovati preko oceana brodom koji se više ne oslanja na (ne)milost vjetrova i do kraja 19. stoljeća putovanja su postala znatno brža, sigurnija i jeftinija. To je pokrenulo val popularnosti putovanja na koje ljudi više nisu išli iz potrebe već u svrhu zabave i odmora.

Mreža ulica u i između gradova širila se, a sve je popularnije bilo putovati od grada do grada, od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta. Oni koju su to pasionirano činili bez posebnog cilja osim onog da posjete što više mjesta, nazvani su globetrotterima. I novinski napisi diljem svijeta kao da su odjednom bili puni izvještaja o začudnim opasivačima zemaljske kugle koji putuju od mjesta do mjesta, srdačno i zainteresirano se susreću s lokalnom zajednicom i skupljaju pečate kako bi imali dokaz gdje su bili.

Tako se u novinama diljem SAD-a, Europe i Azije, krajem prve i u drugoj dekadi 20. stoljeća počelo ponavljati jedno ime - Joseph Mikulec. Prvak u hodanju na duge staze, gonič autograma i hiperpješak samo su neki od nadimaka koje su novinari pripisali do nedavno zaboravljenom Hrvatu koji je od 1901. do 1933. dvaput obišao svijet. Uglavnom je hodao, velike udaljenosti prelazio je brodovima ili vlakovima i nije bio jedini.

“To je tada jednostavno bilo popularno. U razgovorima o Mikulcu i fenomenu globetrotterstva doznala sam tako i o dvojici braće Talijana koji su po svijetu putovali s bačvom te u njoj ujedno i spavali. Nisu daleko dogurali”, govori Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Ono što je njezinu instituciju i silne medije među kojima je bio i New York Times te Pathé News koji je o njemu 1922. snimio nijemi film, privuklo k Josipu Mikulcu je 25 kilograma teška knjiga s vrijednim autogramima koju je nosio na ramenu, ponekad vukao u kolicima ili na rikši kroz bezbrojne ulice koje je kroz tri desetljeća prehodao.

U knjigama je okupio više desetaka tisuća potpisa i posveta ljudi s kojima se susretao, a među kojima je uvijek tražio one najistaknutije. Odjeven u pulover u kombinaciji ljubičaste i jarko žute boje te smeđe vunene tajice, kako ga je opisao jedan dnevni list iz Pennsylvanije 1908. godine, svojom ustrajnošću i neprikosnovenim šarmom uspio je dobiti autograme Theodora Roosevelta, Woodrowa Wilsona i još četvorice američkih predsjednika, Thomasa Edisona, Benita Mussolinija, Nikole Tesle, Stjepana Radića, Tina Ujevića, sinova ondašnjeg britanskog kralja, Edwarda VIII. i Georgea VI. koji su obojica kasnije bili kraljevi, vođa Kine, Japana, Australije, Indije, Singapura i još niz potpisa i posveta koji tek trebaju biti prebrojani i digitalizirani.

Više od 30 godina na ulici

U različitim medijima koji su o njemu pisali mogu se naći različite informacije o tome kada je Joža, kako su ga u njegovom rodnom Krušljevu Selu zvali, krenuo na put. Da bi to jednom za svagda ostalo zapisano, zamolio je svoje sumještane u jednom posjetu domu između dva kruga oko svijeta, da mu se upišu u knjigu i potvrde da se na put otisnuo 1901. godine. Na put je krenuo, kaže Brstilo Rešetar, jer nije bio posebno zainteresiran za težak rad na zemlji kojim se njegova skromna obitelj bavila.

Krenuo je preko Italije i Malte do Južne Afrike, a onda brodom do Južne Amerike iz koje je planirao doći do SAD-a. Novinarima je žovijalni Joža kasnije rekao da je put kroz Južnu do Sjeverne Amerike jedva preživio. U Argentini ga je, svjedočio je, ugrizla zmija, u Brazilu se izgubio i devet dana lutao Amazonskom prašumom jedući korijenje i divlje voće, u Yumi su ga napali američki domorodci. Sigurno se tada sjetio jedne poruke upisane u knjigu, a koja je glasila: “Nećeš dugo.” No, naposljetku je ipak stigao u SAD, zemlju u kojoj je proveo najveći dio svojih putovanja i od koje je 1910. dobio državljanstvo.

“Kad sam napustio Hrvatsku nisam znao ni čitati ni pisati, ali putovanje je najveći učitelj”, znao je reći jer putem je navodno naučio osam stranih jezika. Osim tih osnovnih znanja poput čitanja i pisanja, nije imao ni novca ni stalnu adresu, njegov se život odvijao na ulici. “Sinoć sam spavao u Newarku. Ne znam gdje ću spavati večeras”, rekao je jednom prigodom. Zarađivao je tako što je prodavao razglednice sa svojom slikom na kojima je na engleskom jeziku pisalo: “Joseph Mikulec. Krenuo je bez novca, ne može prositi, mora zarađivati prodajom razglednice s vlastitom slikom. Kupite jednu. Platite koliko želite.” Koliko mu je to novca donijelo nije poznato no ideja je bila obići svijet i napisati putopis koji će objaviti Matica hrvatska i to mu honorirati s 50 tisuća kruna.

*cijeli tekst možete pročitati u drugom broju Kàko magazina “Ulica”