Više od igre
TEKST IVANA BUCKOVIĆ I SANJA KOLARIĆ PIPLICA
FOTOGRAFIJA DV DJEČJA IGRA
Koliko puta smo čuli izraze poput „lako je kao dječja igra” ili „radiš ili se samo igraš?”. Jer, stav većine je da ne možemo biti ozbiljni dok se igramo. To je dječji posao i smatra se neozbiljnim, luckastim, laganim, jednostavnim. Ipak, za svako dijete ta „neozbiljna" igra neizostavan je dio života, dio njegove svakodnevice. Uz obavljanje fizioloških potreba poput spavanja i hranjenja, igra je ono što čini svaki dan, čitav dan. Dijete se igra i kroz igru otkriva svijet.
Spontanost, sloboda, kreativnost, suradnja, istraživanje, razumijevanje, učenje… Tako snažne riječi koje se međusobno prožimaju u jednoj, čiji značaj odrasli često umanjuju - igra.
Što je uopće igra? Igru možemo opisati kao spontanu, slobodnu aktivnost koja često nema jasan cilj, ali ima jasnu svrhu - pružiti zabavu i uživanje. Ona je za dijete toliko važna da je uvrštena u Konvenciju o pravima djeteta, kao jedno od temeljnih dječjih prava. Stručnjaci s područja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja jednoglasno se slažu da dijete najbolje uči kroz igru. Dakle, njezina vrijednost nije samo u zabavi i uživanju, već i učenju. Upravo kroz nju dijete najučinkovitije spoznaje i razumije svijet koji ga okružuje. Ona je stvarni ili zamišljeni prostor u kojem dijete prirodno i spontano uči o sebi i drugima. U njoj otkriva kako surađivati, kako prihvaćati različita mišljenja, kako rješavati probleme.
Za dijete, igra je jedino mjesto u kojem ima potpunu kontrolu. Njegov ritam života, vrijeme buđenja, hrana koju jede, vrijeme kada jede, mjesta koja posjećuje, odgojne i obrazovne ustanove u koje odlazi… u velikoj mjeri određuju odrasli. U igri, dijete ima priliku odlučivati s kim i s čim će se igrati, samo bira smjer u kojem će se igra razvijati. Savršena je to prilika za dijete da samostalno donosi odluke i provodi ih u djelo te time dobiva osjećaj slobode i kontrole.
Djetinjstvo u igri
U Hrvatskoj dijete veliki dio svog djetinjstva provodi u odgojno obrazovnim ustanovama (ponekad po 10 sati u danu) i one uvelike određuju njegovu svakodnevicu. U sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja igra ima veliki značaj. U posljednjih dvadesetak godina, sve značajne i pozitivne promjene u sustavu kao polazište su imale ideju djeteta kao cjelovitog bića, njegove potrebe i prava. Dijete je prestalo biti pasivni dio sustava kojem se mora prilagoditi, a sustav dobio zadatak prepoznati i podržati svako dijete prema njegovim potrebama i mogućnostima na za njega najprirodniji način – kroz igru.
Slobodna igra i učenje kroz igru postale su dio djetetove svakodnevice i događaju se spontano u bilo kojem trenu u danu. Aktivnosti se više ne odvijaju pod strogim vodstvom jedne osobe, koja u točno određeno vrijeme okuplja svu djecu iz skupine na tepih i tako ih suhoparno podučava o nekoj temi. Zašto? Zato što je dijete u svojoj prirodi istraživač koji ima potrebu i želju istraživati svoj svijet kroz stvarna iskustva i prirodno okruženje. Ono prirodno i od rođenja želi znati i razumjeti čemu nešto služi, kako se koristi, kakvo je na dodir, kakvog je okusa, što sve može učiniti s tim materijalom. Aktualni Nacionalni kurikulum ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (NKRPOO) polazi od činjenice da „djeca uče u igri te uz istraživačke i druge aktivnosti koje su za njih svrhovite”. Dijete želi aktivno sudjelovati, iskusiti i doživjeti. Za takav aktivan pristup učenju, koji se najbolje odvija kroz igru, dijete u ranijem razdoblju svoga odrastanja često ima podršku odraslih. Stručnjaci prilagođavaju prostor i metode rada suvremenim znanstvenim istraživanjima, a roditelji traže načine kako period ranog djetinjstva obogatiti dodatnim iskustvima.
„Školski sustavi diljem svijeta i dalje igru drže pri dnu ljestvice prioriteta.“
Suvremeni prostori dječjih vrtića projektirani su tako da prate igru i potiču susrete djece u njoj. Namještaj poput stolica, ormara i pregrada služi djetetu u igri i istraživanju, a materijali i igračke koje dijete koristi nude mu se upravo za poticanje igre i učenja. U obiteljskim domovima tako nalazimo namještaj koji je potpuno prilagođen djetetu. Krevet koji lako postaje kućica za skrivanje, stolić koji u sebi sadrži kutije za spremanje pijeska ili kockica, police u djetetovoj razini na kojima su mu svi materijali za igru lako dostupni. U ovom periodu djetinjstva, igračke se nalaze ne samo u dječjoj sobi, već po čitavom stanu. Odrasli podržavaju takav pristup kako bi dijete kroz igru ostvarilo svoj potencijal. Važnost koju igra ima za dijete prepoznata je i u pomagačkoj struci. Ona je temelj i neizostavni dio mnogih terapijskih programa za djecu s određenim odstupanjima u razvoju. Metodama temeljenim na igri dijete puno lakše savladava probleme i izazove.
Kad igra prestane
I tako dolazimo do djetetovog sedmog rođendana. Do tog trenutka, uvjerili smo ga da je igra neodvojivi dio njegove svakodnevice, ono što čini kad se zabavlja, kada želi nešto naučiti, istražiti, savladati prepreke, ono što treba činiti ako mu je dosadno. U ruke smo mu dali alate da se razvije onako kako su svi suvremeni znanstvenici na području predškolskog odgoja zaključili da je najbolje i najprirodnije - kroz igru.
Što se onda dogodi kada dijete stupi u sustav redovnog i obaveznog odgoja i obrazovanja - u školu? Prestaje li dijete sa sedam godina biti ono što smo do tada potvrdili da jest - intrinzično motivirani pojedinac, spreman da kroz igru istraži, uči, misli, surađuje, otkriva, promišlja, rješava probleme? Prestaje li tada biti dijete?
Isto su se pitali i znanstvenici dr. George Land i Beth Jarman još 1968. godine. Njihov prvotni zadatak bio je razviti test kojim bi se mjerio kreativni potencijal NASA-inih znanstvenika i inženjera. Tijekom razvoja nove metode ispitivanja proveli su mnogo vremena istražujući kreativnost i došli do novih pitanja: Zašto su neki ljudi kreativniji od drugih? Odakle dolazi kreativnost?
*cijeli tekst možete pročitati u trećem broju Kàko magazina “Igra”