Pravila su jednostavna

TEKST OLIVER LINZBAUER

Pravila igre su sljedeća. Ukupno imaš osam nivoa. Cilj je doći do kraja i svaki je nivo, naravno, malo teži od prethodnog. Ne možeš preskakati nivoe, nego moraš ići redom. Da bi prešao na sljedeći nivo, moraš skupiti određen broj bodova. Bodove skupljaš u nekoliko kategorija. Minimalan broj bodova je jedan, a maksimalan broj bodova u nekoj kategoriji je pet. Ako skupiš samo jedan bod u nekoj od kategorija, ne možeš na sljedeći nivo.

Spomenutu igru svi smo odigrali. Zove se „osnovna škola”. Jesmo li ikada razmišljali o osnovnoj školi kao o igri? Vjerojatno ne. Ali sada, kada ovako jasno napišem cilj i pravila, možemo je nakratko pogledati kao igru.

Spremni za još jednu igru? Pravila ima točno deset i na prvi pogled čine se vrlo jednostavna. Cilj je - taadaaam - završiti u raju. A pravila se u našoj kulturi zovu - deset božjih zapovjedi. Bodovanje u ovoj igri nije baš najjasnije određeno i transparentnost je vrlo upitna. Bez obzira na pitanje transparentnosti, igra se čini vrlo popularna. Možda u tome pomažu i nedovoljno definirana pravila?

Okej, znam da nijedan od oba dana primjera nitko na prvu ne bi nazvao igrom. I realno, daleko su od toga. No, za potrebe ovog teksta hajdemo ih promotriti kao igru. Preciznije rečeno, kao gejmificirani sadržaj. Gejmifikacija, ukratko, znači da koristimo elemente igre na sadržaju koji nije igra, tj. na sadržaju koji nema namjeru čiste zabave. A igra? Što je zapravo igra? Pojam koji je ostao dovoljno apstraktan da mu se posveti cijeli broj jednog magazina.

Potreba za pojmom gejmifikacije pojavila se s popularizacijom i razvojem kompjuterskih igara. Programeri su se počeli pitati kako dizajnirati zabavu, tj. kako izazvati pozitivnu emociju kod korisnika putem ekrana. Sam pojam zaživio je krajem dvijetisućitih, iako se već desecima godina unatrag dosta ljudi bavilo ulogom zabave i igre u kompjuterskim aplikacijama.

Gejmificiranog sadržaja ima svuda oko nas. Nekad je lakše uočljiv, nekad manje. Skupljate bodove na svojoj kartici vjernosti u supermarketu ili na benzinskoj postaji,skupljate milje u svom frequent flyer programu, vaša vozačka može imati određen broj kaznenih bodova. U mobilnim aplikacijama i igrama skupljate bodove, ali i bedževe, te se na ljestvicama možete uspoređivati s prijateljima. Način na koji skupljate bodove, na koji ih trošite, kako prelazite na sljedeći nivo i koji je konačni cilj, prilično su jasno određeni. Htjeli ili ne htjeli, svi smo uvučeni u gejmificirani sadržaj. Nekad u njemu sudjelujemo svjesno, nekad potpuno nesvjesno. Kad je već toliko prisutan, primamljivo je razmisliti gdje bi nam mogao biti koristan.

Duolingo, aplikacija koja pomaže u učenju stranih jezika, je jedan prekrasan primjer gejmifikacije u praksi. Aplikacija vam daje pitanja vezana uz strani jezik koji želite učiti, vi odgovarate. Svaki točan odgovor vam donosi određen broj bodova. Pitanja postaju teža, a vaše znanje stranog jezika bi, u teoriji, trebalo rasti. Nakon niza pitanja, slijedi kviz, koji ima ulogu boss fighta. Kviz donosi veći broj bodova i omogućuje vam - prelazak na sljedeći nivo. Možete osvojiti i razne bedževe, ovisno o tome koliko često igrate, koliko griješite, koliko brzo napredujete na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj razini. Ako vaši prijatelji igraju Duolingo, možete se uspoređivati s njima, vidjeti tko ima više bodova i koliko su oni marljivi u korištenju aplikacije. Ako se pak slučajno jedan dan zaboravite pojaviti, aplikacija će vam poslati podsjetnik.

Sama aplikacija vizualno je dizajnirana da sliči pravoj računalnoj igrici. Vrlo jasno vidite svoj put, napredak, leaderboardove, svoje bedževe, izazove koje ste završili i koji vam prethode. Sve je divno i krasno. No, pitanje je koliko dobro učite novi jezik? Činjenica je da Duolingo nije baš aplikacija od koje ćete ablati espanjol kao Armando u prosječnoj sapunici. Postoji puno efikasnijih aplikacija za učenje stranog jezika.

No, štedite li koristeći program lojalnosti kod vaše najdraže avio kompanije ili u najdražem lancu trgovina? Koji je krajnji cilj gejmifikatora? Možda stvarno žele da naučimo novi jezik. A možda samo žele da klikamo, da trošimo, da smo prisutni. Žele nas što dulje zadržati u aplikaciji, u njihovom dućanu.

Zanimljiv pokus - svaki dan, u nepravilnim vremenskim razmacima, dajete majmunima banane. Majmuni dobiju banane, i njihovo tijelo (uključujući i njihov mozak) kemijski reagira na banane. Zvuči prilično prirodno. Kada svaki dan, prije nego što ćete majmunima dati banane, pozvonite zvonce, nakon par dana, njihovo tijelo i mozak kemijski više ne reagiraju na banane, nego na zvonce. Banane više nisu potrebne. Majmuni misle jedino o zvoncu. Majmunskom mozgu više ne treba nagrada u vidu banane. Za kemijsku reakciju u mozgu dovoljna je samo najava nagrade.

Prevest ću na hrvatski. Naše tijelo i mozak nakon nekog vremena više ne reagiraju na sadržaj koji trebamo, nego na najavu nagrade. Teoretičari to uspoređuju s povlačenjem ručice na automatu za igre na sreću. Iako igrači znaju da je veća vjerojatnost da neće osvojiti ništa, već samo povlačenje ručice i najava moguće nagrade u mozgu aktiviraju kemijsku reakciju.

Kakvu kemijsku reakciju? Hormonalnu kemijsku reakciju našeg organizma. Ljudski hormonski sustav jedan je od najkompleksnijih sustava ljudskog tijela i upustiti se u priču o dopaminu, oksitocinu, serotoninu i ostalim -inovima ovdje bi bilo neprimjereno. No, činjenica je da na vanjske podražaje reagiramo, vrlo često na podsvjesnom nivou, i da se naša reakcija i naše ponašanje vrlo lako daju istrenirati i manipulirati s pomoću nekoliko jeftinih trikova.

Ne bi li, u tom gejmificiranom svijetu koji nas okružuje, trebalo biti nešto zabavno? Pokušati definirati apstraktni pojam poput zabave bio bi totalni promašaj, a najbolji odgovor bi prilično sigurno došao iz redova vrtićke djece. Pojam zabave za jednog Šveđanina se definitivno razlikuje od pojma zabave jednog Kineza. Zabava penzionera i zabava jednog osamnaestogodišnjaka teško da imaju nešto zajedničko. Nema druge nego da se odlučimo na najtežu opciju - da pitamo sami sebe. Što je, MENI, zabavno?

Otići u šoping centar s frendovima, pregledati izloge, zatim sjesti u kino i jesti kokice? Ili biciklom otići na more, spavati u šatoru i kupati se na izvoru Kupe? Jesu li zabavni trenutci oni kojih se zauvijek sjećaš ili oni kojih se uopće ne sjećaš? Prestaje li zabava biti zabava kada je definiramo?

U današnje doba lajkova, bedževa i algoritama, izgleda da sami moramo otkriti razinu zabave koju trebamo i želimo. I razmisliti, ili čak bolje - osjetiti - što nas istinski zabavlja? A sljedeći put kada upadnemo u igru koju su nam pripremili gejmifikatori, zapitajmo se jesmo li za to odgovorni mi, ili oni?

I još bitnije, želimo li igrati?