Dobar, loš, ružan

TEKST NIVES BOŠNJAK I DUJE KODŽOMAN
FOTOGRAFIJA MARIJA GAŠPAROVIĆ

Ne možemo sa sigurnošću znati zašto su prvi ljudi počeli krojiti odjeću, ali izgledno je da to nisu činili kako bi izgledali bolje već jer je klima postajala sve hladnija pa je odjeću trebalo suziti da bi bolje prianjala uz tijelo i da bi u njoj bilo toplije. Više od stotinu tisuća godina kasnije na taj smo iskonski nagon zaboravili. Ono što nosimo više se ne dizajnira polazeći od funkcije, već od izgleda.

Odijevanje je od tada postalo sredstvo za izražavanje političkih stavova, katalizator društvenih promjena, psihološki, kulturni i društveni alat. Postalo je provokativno, androgino, ironično – ružno.

„Prožimajući zakon svega organskog i anorganskog, svega fizičkog i metafizičkog, svega ljudskog i nadljudskog, svih istinskih manifestacija glave, srca, duše, kaže da je život prepoznatljiv u svom izgledu, da forma uvijek slijedi funkciju. To je zakon“, napisao je otac nebodera, američki arhitekt Louis H. Sullivan, u svom kultnom tekstu „The Tall Office Building Artistically Considered“ objavljenom u magazinu Lippincott's još 1896. godine. Taj se zapis uskoro formirao u jednu od najcitiranijih arhitektonskih krilatica, a Sullivan se njome zapravo referirao na biologiju. Kao što sve žive i nežive stvari u prirodi imaju oblik formiran s razlogom, oblik koji reflektira njihov unutarnji život i način na koji on funkcionira, za njega to trebaju imati i zgrade. Njihova vanjština trebala bi odražavati njihovu namjenu.

S vremenom je njegova slavna teza raščetvorena, suviše analizirana i kritizirana, ali se u modificiranim oblicima nastavlila pojavljivati kroz ostatak povijesti dizajna i arhitekture. Sullivanov učenik Frank Lloyd Wright smatrao je da je njegova teza previše izvrnuta kroz razne reinterpretacije pa je postavio vlastitu kojom je izvornoj nastojao vratiti prvotno značenje. „Funkcija i forma su jedno“, napisao je u svojoj knjizi „The Future of Architecture“ iz 1953. s ciljem da ponovno objasni publici da je Sullivan svoj slogan koristio kao početnu točku u svom radu, a ne kao kakvu estetsku sugestiju. On je radio iznutra prema van. Za Wrighta je, s druge strane, raditi iznutra prema van značilo prije svega prihvatiti formu koju već ima – onu tla na kojem gradi, a onda će se funkcija i forma njegove arhitekture prirodno nadovezati.

Sličnu filozofiju nalazimo i u „10 načela dobrog dizajna“ legendarnog njemačkog industrijskog dizajnera Dietera Ramsa. Za Ramsa dobar dizajn mora imati estetsku kvalitetu jer to kako on izgleda utječe na psihološku reakciju potrošača, ali naglašava da samo oni proizvodi koji su dobro izvedeni mogu biti i lijepi. Dobar dizajn za njega mora naglašavati funkciju proizvoda i zanemariti sve što bi njegovu korisnost moglo umanjiti.

Funkcija je ključna i u grafičkom dizajnu gdje dizajnerska rješenja moraju iskomunicirati jasnu i čitljivu poruku, kao i u dizajnu softvera i korisničkih iskustava, gdje funkcionalnost i navigacija ne smiju biti upitni. Pojava dizajnerskih rješenja koja zadovoljavaju isključivo estetske principe, a potpuno zanemaruju funkciju, iznimno je rijetka u ovim granama dizajna, što se ne može reći za modni dizajn.

“Ljudska želja za nošenjem odjeće postala je odvojena od klime upravo nakon što se ukorijenila dekorativna funkcija odjeće.”

Od orlove kandže do mini suknje

Da funkcija nije uvijek relevantna kod onoga što nosimo bilo je evidentno još u paleolitiku. Iako nikakvi odjevni predmeti koji bi na to ukazivali nisu pronađeni, paleolitički hominidi morali su imati odjeću na što upućuju vremenske (ne)prilike toga doba kao i pronađen pribor za izradu iste poput šivaćih igala i alata za struganje kože. Njihova je odjeća trebala biti primarno funkcionalna odnosno pružiti zaštitu od hladnoće, a postoje dokazi da su svoju odjeću i krojili. Ne možemo sa sigurnošću znati zašto su je počeli krojiti, ali najvjerojatnije je razlog taj da je klima postajala sve hladnija pa je odjeću trebalo suziti da bi bolje prianjala uz tijelo i da bi posljedično u njoj bilo toplije. Međutim, već je u to doba bilo jasno da hominidi odjeću nisu nosili samo iz biološke potrebe već i one kulturne.

Krapinski neandertalac izrađivao je nakit od orlovih kandži prije 130 tisuća godina, rani Homo sapiensi su prije više od 80 tisuća godina pravili nakit od puževih kućica u spilji Taforalt u Maroku, a prije 34 tisuće godina u Sunghiru blizu Moskve ukrašavali su odjeću perlama i u njoj ukapali pokojnike. Ian Gilligan, liječnik i arheolog specijaliziran za istraživanje podrijetla te psiholoških i filozofskih implikacija nošenja odjeće, smatra da je ljudska želja za nošenjem odjeće postala odvojena od klime upravo nakon što se ukorijenila dekorativna funkcija odjeće. „Umjesto temperature, društveni i psihološki čimbenici inspirirali su ljude da se pokriju“, napisao je u svom eseju „My Search for the Origins of Clothing“ objavljenom u američkom antropološkom magazinu Sapiens 2023. godine.

Prvi ljudi počeli su se odijevati zbog društvenih i psiholoških čimbenika čak i prema Bibliji. Taj pristup „pokrivanju“ kako Gilligan naziva odijevanje, nastavio se kroz čitavu ljudsku povijest. Kad je Marija Antoaneta predana službenicima svog budućeg supruga na neutralnom teritoriju otočića na rijeci Rajni 1775., prvo je s nje svučena raskošna haljina austrijske izrade kako bi 15-godišnjakinja u svoju novu zemlju ušla sasvim lišena svojih korijena. Ceremonijalno je potom odjevena u francusku opravu kako bi, prije svega simbolički postala Francuskinja.

Odjeća je kao katalizator društvenih i političkih promjena najznačajnije korištena tijekom 20. stoljeća. Kao i u paleolitiku, odjeća nam je, dakako, i u prošlom stoljeću služila za pokrivanje i utopljavanje, no ta njezina uloga više nije primarna ili uopće relevantna. Ona je postala psihološki, kulturni i društveni alat. Njezina je glavna odrednica estetika – prije svega forma koju funkcija slijedi, a ponekad – ni to.

*cijeli tekst možete pročitati u četvrtom broju Kàko magazina “Estetika”