Kozmička klasa
TEKST NADA KAURIN KNEŽEVIĆ
ILUSTRACIJA EROL BEŠIREVIĆ
Na klupi prozora u mojoj spavaćoj sobi nalazi se osam kamenčića različitih boja i oblika. Jedan sam upravo uzela i stavila pokraj laptopa. Ime mu je selenit. Ako je vjerovati maloj kartici koju čuvam pored njega, on sprječava ulazak negativne energije u naše prostore, promiče čistoću i iskrenost te, ključno za mene u ovom trenutku, povećava kreativnost.
Prekidam pisanje i uzimam selenit u ruke što odmah razbudi jednu od mojih unutarnjih osoba koja mi se smije: „Jel’ ti to stvarno držiš kamen u ruci i misliš da će ti pomoći u pisanju?“
Glas zvuči poznato. Kao da sam ga čula u društvu visokoobrazovanih intelektualaca u kakvom sam se više puta našla, društvu koje se često smije konceptu manifestacije uz čašu vina. Ipak, nisam sigurna da ne bi uzeli čarobni kamenčić. Svima nam je sve smiješno dok ne pomislimo da bismo mogli propustiti nešto. I nije to tako samo u mom balonu, a niti u suvremenom svijetu.
„Vjerovanja u zakon privlačenja, sinkronicitete, energije (polu)dragog kamenja, nadnaravno ili onostrano, mahom se sramimo.“
Izumitelj logaritama, John Napier, aktivan u 16. stoljeću, posjedovao je crnog pijetla i crnog pauka s kojim je putovao, a za koje je navodno vjerovao da su nadnaravni entiteti koji će ga voditi i štiti. Nobelovci Marie i Pierre Curie odlazili su početkom 20. stoljeća na seanse Eusapije Palladino koja je tvrdila da može komunicirati s mrtvima. (Tobože u svrhu istraživanja. No, činjenica je da je Marie Pierreu nakon njegove smrti nastavila pisati pisma.) Andy Warhol vjerovao je da ga štite kristali. „Počinjem misliti da kristali ne funkcioniraju. Ako uzmem u obzir sve što se dogodilo u zadnje vrijeme dok bi me oni trebali štititi – tepih mi ima najezdu moljaca, stao sam na predivan stari plastični prsten i smrvio ga, i napadnut sam na potpisivanju knjige. Ali moram vjerovati u nešto pa ću nastaviti s kristalima. Jer stvari bi mogle biti i puno gore“, zapisao je u svom dnevniku u studenom 1985.
Takvih vjerovanja u zakon privlačenja, sinkronicitete, energije (polu)dragog kamenja, nadnaravno ili onostrano, mahom se sramimo.
Nisam jednom ispod glasa čula priznanje o upisivanju nekog tečaja o manifestaciji novca, mindset razvoju, quantum leapovima i inima. Zanima nas manifestacija i više nego želimo priznati. Jasno je zašto nas zanima – tko se spreman odreći milijuna stečenog mislima neka prvi baci kamenčić, a jasno je i zašto se sramimo. Manifestacija je u eri online coachinga i tečajeva došla na loš glas zbog toga što nije jednostavno razabrati što u svemu tome ima smisla. Nema pravila, svi mogu prodavati sve što znači da i svi mogu kupovati sve. A prodaje se svašta.
A što zapravo znamo o manifestaciji?
Iako nam se čini da je manifestacija eksplodirala s erom Instagram influencera, ideja da možemo privući novac snagom misli nije tek nedavno nastala. Napoleon Hill ju je 1937. upakirao u bestseler „Think and Grow Rich“, u kojem je, prema vlastitim riječima, intervjuirao 500 najbogatijih Amerikanaca i sveo njihov uspjeh na jednu formulu: pomisli, povjeruj, primi. Knjiga je prodana u desecima milijuna primjeraka, što znači da je barem Napoleon Hill zaista uspio od misli napraviti novac. Sedamdesetak godina poslije, Rhonda Byrne je vrlo sličnu ideju stavila u šareno pakiranje. Nazvala ju je „The Secret“ (2006.) i ponudila nam „zakon privlačenja“ kao rješenje, ideju da svemir funkcionira kao kozmički konobar koji prima narudžbe naših misli. Knjiga je prodana u više od 30 milijuna primjeraka. Danas se manifestacija preselila na TikTok i čini se da nikad nije bila popularnija. Hashtag manifestation ima više od 30 milijardi pregleda. Lucky Girl Syndrome, ideja da je dovoljno ponoviti „uvijek mi se događaju divne stvari“ da bi ti se zaista počele događati divne stvari, viralni je trend koji vodi djevojke kroz jutarnje rutine afirmacija. Metoda 369 koja podrazumijeva pisanje svoje želje tri puta ujutro, šest puta popodne i devet puta navečer postala je digitalni molitvenik generacije koja ne ide u crkvu, ali ima kristale na prozorskoj dasci.
Moji kamenčići ispod prozora viču da ni ja nisam imuna na sve navedeno, ali nisam se još potpuno obratila. Sumnjam i imam dobre razloge za to. Life coaching, vezan uz manifestaciju ili bilo koju drugu životnu temu, potpuno je neregulirana industrija. Svatko tko želi, može postati life coach, a kad je manifestacija u pitanju čini mi se da upravo ti life coachevi zarađuju ozbiljan novac. Tržište duhovnih proizvoda i usluga procjenjuje se na oko 190 milijardi dolara globalno. To uključuje sve od kristala (da, i ove moje) preko aplikacija za meditaciju do online programa koji obećavaju „transformaciju odnosa s novcem“ po cijeni od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Sve ove milijarde dolara se negdje i nekome manifestiraju, a priznanja ispod glasa o konzumaciji takvog sadržaja pokazuju da bi svi mi možda htjeli dio tog kolača. Ne bi li bilo lijepo s par afirmacija riješiti sve svoje probleme? Živimo u kognitivnoj disonanci manifestiranja i baš zato, usred iste, postavljam stol i zovem ekipu na večeru.
Imaginaran je to stol za koji u stvarnosti nismo nikad sjeli, ali ja sam ga zamislila, da ne kažem manifestirala. Pun je i cvijeća i svijeća, hrana je najfinija, a kraj mene sjede: Toni Milun, profesor matematike i financijski edukator; Ivana Jelaš, osnivačica KWAN Advisoryja, žena koja je u karijeri vodila portfelje od preko milijardu eura i sudjelovala u izlasku na burzu nekih od najvećih hrvatskih kompanija te Dajana Civadelić, manifestacijska trenerica koja vodi programe pod nazivom Match Room, 10k Sezona.
„Živimo u kognitivnoj disonanci manifestiranja.“
Pitam ih istu stvar: što se događa kad pokušaš manifestirati novac?
Toni priznaje da je sebi pisao jutarnju izjavu koju je čitao svako jutro i nakon dvije godine, puno toga se i ostvarilo. „Moram napomenuti da sam u to vrijeme uložio i veliki trud.“ Čitanje te izjave rano ujutro dalo mu je nešto konkretno: usmjerenje, fokus, osjećaj da zna u što uložiti energiju tog dana. Ivana, za početak, povezuje naizgled suprotno – strateško planiranje i manifestaciju. Strateško planiranje (kao i manifestacija) nije ništa drugo nego strukturirana, svjesna namjera – ideja se izvlači iz apstrakcije, dobiva konture, testira se, priprema za implementaciju. Realnost rijetko prati plan, priznaje, ali time je ideja već zapravo manifestirana i prešla je iz potencijalnog u stvarno. Dajana se također oslanja na akciju. Ono što se ne događa kod manifestacije, kaže, je da vizualiziraš ček od 100 tisuća i čekaš da se uplata od svemira pojavi na izvodu. Iako dodaje da život ponekad zna biti neočekivano zabavan u tom smislu jer novca ima u izobilju i kad smo otvoreni za primanje i uštimamo se na frekvenciju istog, novac može početi dolaziti iz najrazličitijih smjerova. Malo ovdje; malo ondje. Prilika, projekt, poklon, nova ideja, listić za igre na sreću. Za nju je manifestacija priča o promjeni identiteta gdje postaješ otvoren prema trajnom obilju. „Novac je odnos, kao bilo koji drugi i ako ga ne očekuješ, on neće ni doći.“
Dodajem na stol leću neuroznanosti: retikularni aktivacijski sustav, ili RAS, mreža je neurona u moždanom deblu koja filtrira informacije. Kada sebi postavimo cilj na svjestan i jasan način uz ponavljanje, RAS počinje propuštati informacije relevantne za taj cilj. Odjednom, svugdje vidimo priliku za posao. Odjednom, baš nas ta osoba zove. Nije svemir promijenio pravila igre nego je naš mozak promijenio filtar. Isti princip zbog kojeg, kad počnemo razmišljati o kupnji Fiata Pande, odjednom svugdje vidimo Fiat Pandu. Ivana se tu nadovezuje s knjigom „Misliti brzo i sporo“, Daniela Kahnemana. Mentalni sklop koji operira ispod razine svjesne kontrole utječe na naše odluke, govor tijela i percepciju rizika na načine koje ne možemo kontrolirati. Osoba koja je uvjerena u vrijednost onoga što radi projicira to uvjerenje kroz kanale koje ne može svjesno kontrolirati, a ljudi, uključujući investitore, te signale čitaju. I dodaje: „Vlastito vjerovanje u uspjeh nije dovoljno, ali njegova odsutnost sigurno ne pomaže“.
Dobra nam je atmosfera za večerom i dok nazdravljamo učini mi se na trenutak da bih ja stvarno mogla uzeti i te pare i to jare. I lako manifestirati novac i zadržati zdrav razum. Za stol sjeda Sumnja.
Tko tu koga vara i tko najviše zarađuje?
Ona zna da ćemo svi ponekad, a kad je baš teško i više nego ponekad, posegnuti za brzim rješenjem. Svima nam je privlačna ideja da s lakoćom možemo promijeniti svoj život na bolje i moguće je da ćemo s većom lakoćom uplatiti program koji nam upravo to obećava nego uplatiti tri godine sesija licenciranom terapeutu koji, ako je dobar, nam zapravo neće (i ne smije) ništa obećati. Koliko vrijede obećanja u life coaching industriji, pokazuje slučaj Sarah Akwisombe iz 2020. Britanska influencerica – bez ikakve akreditacije za poslovno ili financijsko savjetovanje, što je i sama potvrdila – lansirala je „Smashing It“, šestomjesečni „akcelerator uspjeha“ po 199 funti mjesečno. Jedna polaznica za Refinery29 tvrdi da obećane radne materijale nikad nije dobila; od 259 upisanih, tridesetak ih je zatražilo povrat novca, dok su druge bile oduševljene jer im je program pomogao držati jutarnju rutinu – koliko god rutina imala ili nemala veze s poslovnim znanjem koje im je prodano. Kad su se nezadovoljne polaznice pokušale nekome požaliti, ispostavilo se da nemaju kome: kako life coaching ni u Ujedinjenom Kraljevstvu nije reguliran, financijski je regulator cijelu stvar svrstao u kategoriju samopomoći. Kad obećanje ostane neispunjeno, račun po definiciji plaća polaznik.
„Svima nam je privlačna ideja da s lakoćom možemo promijeniti svoj život i moguće je da ćemo s većom lakoćom uplatiti program koji nam upravo to obećava.“
Istraživači sa Sveučilišta Queensland objavili su 2023. studiju koja je pokazala da ljudi koji prakticiraju manifestaciju češće donose rizične financijske odluke i češće završavaju u bankrotu. Značajno su skloniji precjenjivanju vjerojatnosti financijskog uspjeha, podcjenjivanju rizika i ulaganju novca koji si ne mogu priuštiti izgubiti. Pritom, ako „kupujemo manifestaciju“, radi se o proizvodu s najlakšom poslovnom logikom: jedini proizvod koji ne treba dostavu, garanciju ni povrat jer ako ne funkcionira, problem je uvijek u kupcu. Nisi dovoljno vizualizirao. Nisi dovoljno vjerovao. Tvoja frekvencija nije bila dovoljno visoka. Ova logika prebacivanja krivnje, poznata kao victim blaming, čini manifestaciju posebno opasnijom od klasičnog optimizma jer ima ugrađen mehanizam za objašnjenje neuspjeha koji nikada ne dovodi u pitanje sam sustav kao ni one koji su nam ga spremni prodati.
Funkcionira li manifestacija i s kojim posljedicama?
„Nisam još naišao na znanstveno istraživanje koje bi pokazalo da se samim manifestiranjem stječe novac. Međutim, ako djelujemo u smjeru ostvarenja veće zarade i usput radimo manifestaciju, ne vjerujem da će nam manifestiranje odmoći“, Toni odgovara matematički precizno. Ivana, unatoč otvorenosti prema konceptu, dodaje važnu ogradu. Sjeća se vica o Muji koji moli Boga da postane bogataš, a Bog mu odgovara: „Mujo, daj bar kupi srećku.“ Iz njega izvlači zaključak o tome koliko je akcija neophodna jer namjera bez nje ostaje samo potencijalnost. Dajana pak dodaje još jednu perspektivu o tome kako obilje ne funkcionira po principu gdje zbog nečijeg dobitka, netko drugi mora izgubiti. „Novac je dobar, novac je siguran i novca ima, a manifestacija istog je proces u kojem postaješ otvorenija za ono što je već dostupno.“ Ivana se nadovezuje s možda najelegantnijom manifestacijom ikada. Na razini kolektivne dinamike, kaže, najsnažniji primjer manifestacije kroz koordinirana društvena uvjerenja je upravo novac. Kolektivnom odlukom ljudi su manifestirali da komad papira ima vrijednost. Taj proces ponavlja se s kriptovalutama: kritična masa sudionika koji dijele uvjerenje da Bitcoin ima vrijednost tu vrijednost i kreira. Kolektivna uvjerenja mogu kreirati vlastitu materijalnu stvarnost kroz usklađeno ponašanje.
Na našem imaginarnom stolu već zovu vrijeme za fajrunt i račun. Voljela bih da mi moji sugovornici manifestacijom ili investicijama pomognu, ali čini se da ću ovaj račun morati sama podmiriti.
Što piše na računu?
Ako je novac sam po sebi kolektivna manifestacija, onda nije pitanje je li manifestacija stvarna već koliko daleko se proteže i kako joj pristupamo.
Brad Klontz američki je financijski psiholog koji je karijeru posvetio onome što naziva novčanim skriptama – dubokim, uglavnom nesvjesnim uvjerenjima o novcu koja oblikuju naše financijsko ponašanje. U njegovom radu ne postoji zakon privlačenja, ali ne postoji ni pretpostavka da su naša uvjerenja o novcu nevažna. Upravo suprotno: Klontz pokazuje da ljudi koji odrastaju s uvjerenjem da je novac loš, prljav ili da ga ne zaslužuju, sustavno sabotiraju vlastiti financijski uspjeh. Njegov pristup podrazumijeva da prvo kopamo po tim skriptama, a onda ih zamjenjujemo novima i to uz konkretan financijski plan. Negdje na istom tragu, ali s laboratorijskim dokazima, piše David Robson. Njegova knjiga „The Expectation Effect“ iz 2022. nije knjiga o manifestaciji ili se to bar tako na prvu čini. Robson, znanstveni pisac koji je bio urednik New Scientista i novinar za BBC Future, sintetizira istraživanja koja pokazuju da naša očekivanja doslovno mijenjaju tjelesne i kognitivne funkcije. Ljudi kojima su rekli da su se dovoljno naspavali postizali su bolje rezultate na kognitivnim testovima, neovisno o tome koliko su zaista spavali. Očekivanja nisu magija, ali jesu važan mehanizam koji znanost još ne zna u potpunosti objasniti. Spajanjem tih dvaju pristupa, Klontzovog kopanja po novčanim uvjerenjima i Robsonovih dokaza da očekivanja mijenjaju ishode, gledamo nešto što izgleda vrlo slično manifestaciji, samo bez svemira, frekvencija i kristala. Možda je manifestacija, kad joj se skine instagramabilni sjaj, samo glamurozni naziv za nešto što je puno dosadnije i puno stvarnije: svjesna namjera, fokus, rad na vlastitim uvjerenjima i hrabrost da se ponašaš kao da zaslužuješ ono što tražiš dok istovremeno radiš ono što je potrebno da to i dobiješ. Optimizam plus akcija; ne optimizam umjesto akcije.
Gledam selenit na stolu. Obećavam si da mu se više neću smijati. Ne nužno jer vjerujem da će mi gledanje u njega donijeti novce na račun već zato što znam koliko su važna obećanja koja dajem samoj sebi. Možda se iza njih i ustrajnosti da ih se držim, krije moj prvi milijun.